Kada se piše o tragediji koja je pogodila Srebrenicu 1995. godine, teško je ignorirati ulogu pojedinaca koji su, uprkos vlastitoj boli i gubitku, odlučili postati svjedoci i zaštitnici istine. Među tim pojedincima, Šuhra Sinanović iz Bratunca izdvaja se kao jedna od ključnih figura u borbi za pravdu i sjećanje na genocid.
Osobna tragedija koja postaje misija: Nakon što je u genocidu izgubila svog supruga i čak dvadeset tri člana svoje obitelji, mnogi bi očekivali da će Šuhra tražiti sklonište u tišini i tuzi. Međutim, ona je odlučila suprotno. Umjesto da se povuče, Šuhra je odlučila posvetiti svoj život traženju nestalih i pravdi za sve žrtve genocida.
Udruženje “Žena Podrinja”: Šuhra nije bila samo pojedinac u ovoj borbi. Ona je postala predsjednica udruženja “Žena Podrinja” iz Bratunca, jedne od prvih organizacija koje su se posvetile traženju nestalih i identifikaciji žrtava genocida. Ovo udruženje postalo je ključna točka okupljanja i podrške za obitelji žrtava.
Doprinos Memorijalnom centru Srebrenica: Njen nesebičan rad prepoznao je i Memorijalni centar Srebrenica, institucija koja se bavi očuvanjem sjećanja na genocid. Šuhra je kontinuirano ukazivala na važnost ovog centra, ne samo kao mjesta sjećanja, već i kao mjesta istine i pravde. Kroz svoje svjedočenje, pružila je neprocjenjiv doprinos usmenoj historiji Memorijalnog centra.
Vizija i legat: Šuhra Sinanović nije samo žena koja je pretrpjela nezamisliv gubitak. Ona je postala simbol otpora, borbe i nade. Njena vizija i predanost očuvanju istine o Srebrenici nadahnjuju mnoge i služe kao podsjetnik da istina mora biti poznata, bez obzira na prepreke.
U svijetu koji često zaboravlja, Šuhra Sinanović je postala svjetionik sjećanja, podsjećajući nas sve na važnost očuvanja prošlosti kako bismo izgradili bolju budućnost.
”Mi Bošnjaci imamo tu naviku da zaboravljamo ako ne pišemo, ako ne zabilježimo šta se dogodilo, i nažalost to nam se vrati na najgori način. Govorim u lično ime, često molim one koji su preživjeli genocid i svu golgotu života pod opsadom, da pričaju o tome, da svoje iskustvo podijele sa svijetom, a najbolji način da to učine je u saradnji sa Memorijalnim centrom u Potočarima. Ta institucija nije samo mjesto okupljanja svih nas 11. jula svake godine. Istina je da nam je primarni cilj da pronađemo i ukopamo i posljednju žrtvu genocida, ali šta poslije? Rad Memorijalnog centra i istina o genocidu ne završavaju sa posljednjim ukopanim. Istina se mora prenositi i nakon toga, svim posjetiocima koji dođu u Potočare moramo što više svjedočanstava ponuditi, što više predmeta koji svjedoče o žrtvama. Do nas je. Ja neću pokleknuti, ne smijem. Do posljednjeg daha ću govoriti o genocidu i boriti se da se i posljednja žrtva pronađe i ukopa u Memorijalni centar u Potočarima i Veljacima u Bratuncu.”
Šuhra Sinanović
