Salko Nargalić Ćosa: Titan bosanskohercegovačkog boksa
Kada govorimo o bokserskim legendama iz Bosne i Hercegovine, jedno ime se ističe iz mase: Salko Nargalić Ćosa. Njegova boksačka putanja, koja se protezala kroz turbulentne decenije povijesti naše zemlje, postala je simbol upornosti, hrabrosti i posvećenosti.
Rođen u mirnom kraju Bosne i Hercegovine, Salka je odrastao u vremenu koje je bilo sve samo ne mirno. No, unatoč svim izazovima koje je donosila svakodnevica, mladi Nargalić je pronašao svoj izlaz i svrhu kroz boks. Još kao dječak, pokazao je nevjerojatan talent za ovaj sport, a njegove ruke bile su njegova najjača oružja.
Kroz godine, dok je uspinjao svoj put kroz lokalne i nacionalne lige, Salka je stekao reputaciju boksera koji nikada ne odustaje. Njegovi protivnici znali su da, kada stupe u ring s Nargalićem, moraju biti spremni na borbu do posljednje kapi znoja. Međutim, nije samo njegova tehnička vještina ono što ga je izdvojilo. Bilo je to njegovo srce, njegova strast i njegova nesalomljiva volja.
Osim u ringu, Salka je bio aktivan i van njega. Angažovao se u promociji boksa među mladima, osnivajući škole i radionice gdje bi dijelio svoje znanje i iskustvo. Njegova vizija bila je jasna: želio je osigurati da buduće generacije boksera iz Bosne i Hercegovine imaju priliku da ostvare svoje snove, baš kao što je on to činio.
Njegovo nasljeđe nije samo broj njegovih pobjeda ili naslova koje je osvojio. Njegovo najveće nasljeđe su mladi bokseri koji su, inspirisani njegovom pričom, odlučili krenuti njegovim stopama i čiji će se uspjesi pripisivati njegovoj viziji i posvećenosti.
Danas, kada se prisjetimo Salke Nargalića Ćose, sjećamo se ne samo izvanrednog sportiste, već i čovjeka koji je postao simbol borbe, upornosti i ljubavi prema sportu. Njegova priča nastavit će živjeti kroz sve one koji su pronašli inspiraciju u njegovom životu i karijeri.
Ubistvo Salka Nargalića – simbola grada i tragedije Bijeljine
Bila je noć između 2. i 3. aprila. Jedna od onih noći koje presjecaju historiju grada i sudbine njegovih stanovnika. Bijeljina je te noći bila zarobljena pod teškim omotačem tišine, koja je bila prekinuta samo sporadičnim pucnjima. U srcu tog mračnog vihora nasilja, našao se i jedan od njenih najpoznatijih stanovnika – Salko Nargalić, poznatiji kao Ćosa.
U nekoj mračnoj prostoriji, u štabu poznatih srpskih vojnih lidera, odvijala se jeziva predstava mučenja i zlostavljanja. U teškim satima koji su uslijedili, nade za oslobađanje bile su sve manje i manje. Ipak, pojava Ćose u toj sobi nije bila slučajna; on je bio meta, žrtveno janje za one koji su željeli da pokažu svoju moć.
Salko Nargalić nije bio običan građanin. Bio je legendarni bokserski šampion Bijeljine, velikan sporta koji je svojim postignućima i harizmom postao simbol grada. Uz svoje sportske uspjehe, bio je i čovjek od integriteta i hrabrosti, poznat po svojoj zaštitničkoj prirodi i velikom srcu. Na žalost, upravo te njegove osobine dovele su ga na metu onih koji su željeli da se domognu moći.
Smrt Salka Nargalića nije bila obična smrt. Bilo je to surovo ubistvo koje je odjeknulo ne samo u Bijeljini, već i širom Balkana. Oni koji su ga poznavali i voljeli nisu mogli da vjeruju da je njihov Ćosa, velikan ringa i životne borbe, na tako surov način uklonjen sa scene. Njegova smrt nije bila samo tragedija za njegovu porodicu, već i za cijeli grad koji je izgubio svog junaka.
Noć kada su ga uhvatili, svakim udarcem koji je primao, svakim poniženjem koje je trpio, postajalo je jasno da je strah bio glavni razlog njegovog mučenja. Njegove ruke, izvor njegove snage i ugleda, bile su čvrsto vezane, ne samo fizički, već i simbolički. Vezivanje njegovih ruku bila je poruka svima: čak i najjači među nama može biti savladan. No, duboko u sebi, svi su znali da su ga vezali ne samo da bi ga onesposobili, već zato što su ga se bojali. Bojali su se njegove snage, njegove hrabrosti, i onoga što je predstavljao.
Nije bio tučen samo zbog toga što je bio drugačiji ili zato što je bio neprijatelj u očima zločina. Ubijen je zato što je bio bolji od njih. Zato što je, čak i s rukama vezanim, bio jači od svih njih zajedno. Njegovo tijelo možda je bilo savladano, ali njegov duh nikada. Oni koji su ga tukli znali su da, da su mu ruke bile slobodne, nikada ne bi imali šanse protiv njega.
Danas, kada se prisjećamo tih tragičnih događaja, važno je shvatiti da Ćosina smrt nije bila izolovani incident. Bio je to dio veće slike brutalnosti i nasilja koje je zahvatilo region tokom 90-ih. Njegova smrt je svjedočanstvo o razornim posljedicama ratova na Balkanu, ali i o herojstvu onih koji su stajali uspravno usred oluje.
Dok se sjećamo Salke Nargalića, trebalo bi da se sjetimo ne samo njegove tragične smrti, već i njegovog života – života čovjeka koji je simbolizovao najbolje od Bijeljine i njenih stanovnika. Neka njegova priča služi kao podsjetnik na cijenu koju su mnogi platili tokom tih mračnih dana, ali i kao inspiracija za sve nas da se borimo za pravdu, mir i ljubav.
Odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića
U nastavku vam predstavljamo odlomak iz knjige “Majstori mraka” autora Jusufa Trbića:
Bila je noć između 2. i 3. aprila, teška, tamna noć tamnija od smrti. Crnim rukama zgrabila je moj grad i davila ga kao morija. Ni jedan zvuk se nije čuo osim pucnjeva koji su raznosili srce tišine. Ptice su u strahu ćutale, psi se zavukli u najbublje ćoškove, ni disanje se nije čulo, ni treptaj zvijezda.
U tijesnoj, mračnoj prostoriji trajala je jeziva predstava. Od kako me, u kasno popodne, u Mauzerov i Arkanov štab doveo vojvoda Mirko Blagojević, trajala je tortura koja kao da nije imala kraja. Udarci, uvrede, vika, pa onda mala pauza. Povedu me zatim da me ubiju, ali me vrate. «Ujutro ćeš ti na ahiret», kaže hladno Ljubiša Savić, za koga sam tek te noći saznao da ima i nadimak Mauzer. «Šta misliš, zašto te puštamo da slušaš sve ovo?» Zaista, on je iz susjedne prostorije s nekakve centrale slao uputstva svojim ljudima. Govorio je nejverovatno precizno gdje treba da uđu, a gdje ne, šta u kojoj kući ima, i ja sam ubrzo shvatio da je sve što se događa detaljno pripremljena i dobro izvođena predstava, i da mi neće oprostiti što sve to gledam i slušam.
Na neki čudan način ta me misao smirila. U situaciji kad sam znao da sam došao do zida i da nemam više šta da izgubim, kao da sam se pomirio s tom mišlju o skoroj smrti. Onda se pojavio zračak nade. U sobici u kojoj su me tukli zazvonio je telefon. Vojnik je pozvao Mauzera. « Brzo, zove Biljana Plavšić». Mauzer je dugo slušao šta mu je ona govorila, a onda je, gledajući u mene, rekao : «Ne brinite, nećemo mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo». U tom času sam znao : ovo što se događa u Bijeljini jeste generalna proba onoga što će tek doći, i što sam i ja najavljivao u svojim novinskim tekstovima. Samo, ni ja nisam vjerovao da će u tom neizbježnom ratu za Veliku Srbiju neko kupiti ljude po kućama i ubijati ih na ulicama. Ja sam u to vrijeme, za bijeljinske prilike, bio suviše poznat, a uz to i novinar. Ako neko dođe da vidi šta se dešava, pogotovo ako s njim dođu i novinari, pitaće za mene. I to će mi možda spasiti život.
Poslije toga su me malo ostavili na miru. U jednom trenutku Mauzer je vrisnuo : «Uhvatili ste Ćosu! Svaka čast! Pazite na njega, pucajte mu u ruku i nogu da ne pobjegne. Dovedite ga ovamo.» Bila je to nejverovatna radost, trijumf brutalne sile koja je dobila priliku da učini ono što nikad prije nije mogla.
Uskoro su me izveli u najveću prostoriju u zgradi, da tu sačekam Arkana. Samo što sam sjeo, počeše da stižu arkanovci, kao lešinari koji su spazili nemoćan plijen. Čekaju Ćosu. I kako koji uđe i vidi me, odmah mi pušku prisloni na čelo. «Hoću da ubijem ovoga», čuo sam desetak puta. Kad sam poslije, na ogledalu, vidio kako izgledam, bilo mi je jasno zašto su to htjeli učiniti. Tako unakaženo lice nisam vidio ni na filmu. Na moju sreću, tu je bio i nekakav Arkanov oficir, koji se očigledno brinuo za to da bude sprovedena naredba. «Ostavite čoveka, treba nam», govorio je svakome od njih.
A onda su doveli Ćosu.
Proveli su ga, vezanih ruku, pored vrata sobe u kojoj sam ja bio, i ugurali ga u malu prostoriju u dnu hodnika. Ruke su mu bile vezane na leđima, a jedan arkanovac ga je držao za kosu. Svi su potrčali za njima.
Uskoro se jedan od njih vrati. «Ne možeš stići da ga udariš», rekao je ležerno djevojci koja je bila u sobi, «znaš kakvi su ovi naši kad se navale na nekoga.» Obuzela me gorčina. «Bože moj, zašto mu ne odvežu ruke, pomeo bi ih sve u sekundi, niko ne bi mogao ni da mu priđe», pomislio sam.
Onda sam, onim jednim okom na koje sam još mogao pomalo da gledam, vidio nekoga kako nosi kofu vode, da osvijeste Ćosu. Nije prošlo dugo, dovedoše ga i on sjede blizu mene. Pogledali smo jedan u drugog, i ja sam osjetio tugu kakvu nisam susreo nikad u životu. I ja i on bili smo pred vratima smrti. «Zašto si ti dozvolio da te uhvate», pomislio sam. Kao da je to čuo, Ćosa je uvukao ramena i sageo glavu. I ta mi slika nikako ne izlazi iz glave. Kad god mislim o toj noći, pronađe me taj duboki, tužni Ćosin pogled, pogled kojim smo se oprostili jedan od drugog.
Salko Nargalić Ćosa bio je veliki bokserski šampion. U vrijeme kad je počinjao i ja sam bio član uprave bijeljinskog bokserskog kluba, i tamo sam upoznao visokog, okretnog momka iz čijeg je svakog pokreta izbijala snaga. Bile su mi čudne samo njegove oči. Za razliku od svih drugih boksera koje sam upoznao ili vidio, njegove oči su bile oči dječaka, uvijek nasmiješene, uvijek vedre. Imao je rijedak smisao za humor, čaršijski humor zbog kojeg je bio omiljen u gradu. Ćosa je bio šampion kakav se rijetko rađa, ali za Bijeljince on je bio oličenje drugarstva i topline. U mladim godinama na ringu mu se rijetko ko mogao suprotstaviti. Nešto kasnije, kad se okrenuo drugim poslovima, znao je da trenira samo desetak dana uoči prvenstva Bosne i Hercegovine, da onda izađe na ring u teškoj, a ne svojoj, poluteškoj kategoriji, i da obori sve protivnike prije isteka treće runde.
Zaista, Ćosa je bio veliki bokser.
Bilo je to sasvim dovoljno da izazove zavist onih koji se ni u sport ni u čaršiju nikako nisu mogli uklopiti. Uz to, mnogi su ga se bojali. Tamo gdje je Ćosa bio, niko nije smio napraviti nikakvu gužvu.
Sjećam se, kao da je juče bilo: u baštu hotela «Krin» ulazi Ćosa u majici kratkih rukava, i na ramenima nosi svog Omera. Dječak se smije, ponosan na pažnju koju njegov otac izaziva. A Ćosa se sa svima pozdravlja, stane malo kraj mog stola, pa produži. Visoki, snažni čovjek koji koracima gužva beton ispod sebe.
Dan-dva prije nego što će zapucati u Bijeljini svratio sam do njegovog kafića «Šampion», pored pijace. Nakon uobičajenih šala, Ćosa me je ozbiljno upitao zašto se, nakon istjerivanja iz Radio-Bijeljine, krećem sam mračnim ulicama, treba li mi kakva pomoć. Bio je to rijedak trenutak ljudske topline u vremenu koje je već zamirisalo na zlo.
A kad su ga poveli, Arkan je naredio, glasno, da ga više ne tuku. I ja sam se ponadao da će održati riječ. Na žalost, ubrzo smo saznali za užasnu Ćosinu smrt. Tukli su ga do smrti, svi koji su to željeli, čak i žene, gasili cigarete na njegovoj koži, udarali čizmama u glavu. Neko mu je, na kraju, prekinuo muke metkom. Slika njegovog izmasakriranog tijela ostala je, svima koji su ga vidjeli na mtvačkoj postelji, kao teški kamen u sjećanju.
Salko Nargalić je rođen na samom kraju 1959. godine. Žena Hanumka rodila mu je dvoje djece : Omera (1978) i Amru (1984). Tek što su zakoračila u život, ta su djeca ostala bez oca, bez hranitelja, bez zaštitnika, a Hanumka bez životnog oslonca. Njegov otac Omer, po kome je i Ćosa dao ime sinu, umro je poslije šest mjeseci, od tuge za sinom. Majka Tima je još živa, i još gleda u svoje rane. Drugi njen sin Ekrem, koji je bio neobično privržen starijem bratu, objesio se u Njemačkoj, jer tragediju više nije mogao nositi na ramenima. Ostali su joj još sin Aljo, kćerke Šaha i Nizama i njihova djeca. I u moru tuge, stiglo je i malo radosti : njen unuk Omer, sin Salke Nargalića, dobio je sina. I dao mu ime Salko.
