Povijest Europe u kasnom 20. vijeku krije mračna poglavlja koja često ostaju u pozadini dok se svijet nastavlja vrtjeti. Međutim, za one koji su doživjeli užase rata, prošlost ostaje prisutna, često kao sjena koju ne mogu otresti. Jedno od tih mračnih poglavlja je koncentracioni logor Omarska u sjeverozapadnoj Bosni.
Tijekom rata u Bosni, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, ovaj logor postao je simbol zločina počinjenih nad nedužnim civilima. Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) preživjeli i svjedoci dali su potresna svjedočenja o tamo počinjenim okrutnostima. Jedan od tih hrabrih svjedoka bio je Emir Beganović. Danas želimo baciti pogled na njegovo svjedočenje, onima koji su patili u dubinama Omaraske i pronašli hrabrost da o tome govore.
Izvor: Svjedočenje pred ICTY-em Emira Beganovića
A. Bio sam u tom kutu, pa ovdje, ovdje su bili umivaonici i izašao sam kroz ta vrata.
F. A onda ste sišli niz stepenice?
A. Niz stepenice.
F. Možete se vratiti da sjedite, gospodine Beganoviću. Hvala. Gospodine Beganoviću, rekli ste da ste vidjeli Dragana; je li to isti Dragan koji je ranije sudjelovao u vašem zlostavljanju?
A. Da.
F. Kako je bio obučen ovom prilikom?
A. Isto tako.
F. Ponovo vojna uniforma s bijelim remenom?
A. Da.
F. Je li vam nešto rekao?
A. Tokom tog zlostavljanja, kad su me doveli u tu prostoriju, jedan od zatvorenika mi je omotao glavu bijelom krpom. Ne znam šta je bilo, majica ili košulja, ali svakako bijeli komad tkanine, da zaustavi krvarenje, i ta tkanina se zalijepila za moju glavu i ostala. Nisam čak ni pokušao to skinuti, jer je već bilo ukočeno od krvi. Tako sam mu prišao s tim, a on je rekao: „Zašto ti treba to na glavi? Nisi hodža, prodaješ cvijeće“, i nisam imao što mu odgovoriti. Rekao mi je da siđem.
F. Kada je rekao, „Nisi ti hodža“, da li je ismijavao zavoj na vašoj glavi kao da je turbina?
A. Da.
F. Šta se dogodilo dok ste silazili niz stepenice?
A. U trenutku kada sam sišao niz stepenice, počeo je udarati me, mislim ponovo s palicom.
F. Je li vas gurnuo ili vas uputio prema nekom dijelu hangarske zgrade?
A. Uputio me prema hangaru, unutar hangara.
F. Da li je to prizemlje hangara?
A. Da.
F. Da li su tamo čekali drugi Srbi?
A. Bila je grupa vojnika tamo koji su nosili različite vrste odjeće, ali sve su bile vojne uniforme.
F. Otprilike, koliko u toj grupi?
A. Pa, rekao bih sedam do deset.
F. Je li Đule Tadić bio član te grupe?
A. Da.
F. Šta su radili kada ste stigli do grupe?
A. Pa, utrčao sam među njih i odmah su počeli da me udaraju, kao obično, raznim predmetima, najčešće nogama, čizmama, tim vojničkim čizmama, također nekim palicama, nekim metalnim šipkama, nekim metalnim kablovima, sa svim mogućim stvarima.
F. Da li je Đule Tadić bio jedan od onih koji su aktivno učestvovali u tome da vas udaraju i šutiraju?
A. Da.
F. Sjećate li se šta je nosio tom prilikom?
A. Imao je višebojnu vojnu uniformu.
F. Sjećate li se je li bio obrijan ili je imao bradu?
A. Pa, izgledao je neuredno, kao i svi oni prilično neuredno, s vrlo neurednom bradom. Nije imao pravu bradu.
F. Ali je imao nekoliko dana rasta brade?
A. Da. Da.
F. Koliko je trajalo to premlaćivanje?
A. Trajalo je između 20 minuta i pola sata.
F. Da li ste izgubili svijest tokom premlaćivanja?
A. U hangaru na prizemlju ne. Ali gore, kada je sve završilo i kad sam otišao gore.
F. Da li ste pokušali ostati svjesni tokom premlaćivanja, iz nekog određenog razloga?
A. Da, jer sam osjetio da ako padnem u nesvijest, nikada se više ne bih probudio, jer bi oni jednostavno ubili.
F. Gdje ste se nalazili dok je premlaćivanje trajalo?
A. Završilo je, i našao sam se u hali – udarali su me i pao sam između nekih stubova, ako se dobro sjećam, mislim da su bili bijeli i crveni, kao da su postojale oznake da se odredi određeno područje, gdje se radi, tako da se ne može ući u taj prostor. Nekako sam se našao između tih stubova. Ne znam kako sam došao tamo. U nekom trenutku, nisam čak ni pokušavao izvući se između tih stubova, a zatim su se približila dvojica, ne znam ko su bili, ne mogu se sjetiti, i zgrabili su me za noge i objesili me o konopac.
F. Šta je to bilo – prevod kaže da su vas objesili o konopac. Kakav je to bio uređaj?
A. Ne mogu se sjećati tačno je li bio pleten, ali bio je… Bilo je kanala u blizini i mislim da je taj konopac, taj kabel služio za dizanje nekih tereta, nekih motora ili tako nešto. Veliki i teški predmet, mislim da je služio za podizanje tih stvari.
F. Koliko dugo ste visili tamo naopačke vezani za noge?
A. Nisam mogao tačno odrediti vrijeme, ali nije dugo, nekoliko minuta, jedna, dvije, tri, ne sjećam se tačno. U svakom slučaju, osjetio sam u nekom trenutku da su mi noge izkliznule i pao sam, i u tom trenutku sjećam se da je Dragan opet došao do mene i pitao me da li znam ko je on.
Stranica 3801
F. Šta ste mu rekli?
A. Rekao sam mu da ga ne znam, da ga nikada u životu nisam vidio, da ne znam ko je on.
F. Zašto ste mu rekli da ne znate ko je on i da ga nikada prije niste vidjeli?
A. Pa, zato što je u tom logoru bila činjenica, to je bila opšta činjenica u logoru, da nikada nisu ostavljali žive svjedoke koji bi možda mogli prepoznati te stražare koji su ubijali i mučili. Jednostavno, nisu ostavljali svjedoke. Postalo mi je jasno da je bolje za mene da kažem da ga ne znam, i čak i da sam ga prije poznavao, rekao bih da nisam.
F. Nakon što ste Draganu rekli da ga nikada prije niste vidjeli, šta vam je on rekao?
A. Rekao je: “Odnesi ovog gore i donesi mi Senada Muslimovića.”
F. Da li ste otišli gore?
A. Da, počeo sam se penjati gore. Dostigao sam stepenice. Čak nisam ni znao da nemam tenisice, i u jednom trenutku su rekli: “Vrati se i uzmi tvoje tenisice.” Rekao sam: “Ne trebaju mi”, a Dragan je rekao ovako: “Hoćeš da ih ja uzmem za tebe? Dođi ovamo.” Dakle, što sam mogao učiniti? Morao sam se vratiti i oni su opet počeli da me udaraju. Kako sam uspio da se sagnem i uzmem te tenisice, ne znam, ali znam da sam to učinio. Zatim sam se popeo stepenicama i ušao u sobu 15, i kada sam bio tamo, otišao sam do kutka gdje je bilo moje mjesto i pao u nesvijest.
F. Znate li koliko dugo ste bili nesvjesni?
A. Ne znam koliko dugo sam bio nesvjestan, ali prema onome što su mi prijatelji rekli, koji su me prali vodom koju su uzeli iz sudopera, bilo je nekoliko minuta.
F. Kada ste došli svijesti, jeste li mogli utvrditi jesu li drugi zatvorenici bili pretučeni dolje?
A. Da.
F. Šta ste mogli čuti?
A. Čuo sam krikove, krikove koje prije nisam poznavao. Dok nisam došao u ovaj logor, nikada prije nisam čuo takve krikove, takve vapaje. Bili su ljudski, ali nikada ih ne bih mogao oponašati. Sjećam se da sam pitao prijatelja, Rizaha Salasa, koji mi je pomagao dok sam bio u logoru i jednom mi spasio život, da li sam i ja izdao takve krikove, i on je rekao: “Čuli smo te, ne, nikako tako.”
F. Jeste li u narednim danima saznali ko je bio pretučen dolje?
A. Možete li ponoviti pitanje?
F. Jeste li u narednim danima saznali ko je bio pretučen dolje i čiji krikovi ste čuli?
A. Da, saznali smo, mislim sljedećeg dana, da je to bio moj prijatelj Jasko, da je Emir Karabasic bio tamo, koji me dan ranije posjetio u sobi 15, a onda su ga poslali da traži novac od zatvorenika, da skupi nešto novca, i vjerovatno je to bio razlog zašto je uspio ući u sobu, doći do mene i biti sa mnom neko vrijeme, potapšati me po leđima, po glavi i reći: “Pazi na sebe, ne brini, izaći ćeš van”, ali nije dugo ostao. Otišao je.
F. Kako se preziva Jasko?
A. Hrnić.
F. Odakle su ovi ljudi?
A. Kozarac.
F. Gospodine Beganović, koje povrede ste zadobili od udaraca?
A. Povrede, one su i fizičke i psihičke, ali fizičke povrede su gore. Imam prijelome na mojoj glavi, moja glava je bila puna rupa. Moja ruka je povrijeđena. Zaista je ne mogu koristiti, i mislim da je čak i tanja od moje desne ruke. Onda je povrijeđena moja kičma. Moji bubregi su povrijeđeni, moja noga.
F. Jeste li u logoru dobili medicinsku pomoć za vaše povrede?
A. Pa, samo koliko su zatvorenici mogli pomoći. Mislite li da sam nakon logora dobio tretman?
F. Ne, u Omarskoj.
A. Pa, međusobno smo se liječili. Brinuli smo jedni o drugima. Dr. Eso, jer mi je nos bio sav pomjeren udesno i Eso je uspio da ga vrati. Koliko mu je to dobro uspjelo, možete sami vidjeti.
Emir Beganović, kao i mnogi drugi svjedoci, dali su potresna svjedočenja o okrutnostima koje su doživjeli u koncentracionom logoru Omarska. Njegove riječi služe kao podsjetnik na važnost pamćenja i suočavanja s prošlošću kako bi se osigurala pravda i kako bi se spriječilo ponavljanje takvih strahota.
