Florence Hartmann, francuska novinarka i bivša portparolka Haškog tribunala, je 2015. godine objavila knjigu “Krv realpolitike” gdje detaljno istražuje temeu pada Srebrenica i uloge međunarodne zajednice.
U “Krvi realpolitike”, Hartmann bavi se načinom na koji međunarodni sudovi i politički interesi zapadnih sila djeluju u slučajevima ratnih zločina i genocida, posebno u vezi s događanjima na Balkanu tokom 1990-ih. Ona tvrdi da su politički interesi često pretegnuli pravdu, što je dovelo do kompromisa i tajnih dogovora koji su imali utjecaja na ishode suđenja.
Ova knjiga pruža duboki uvid u međunarodnu pravdu i realpolitiku, istražujući kako su politički interesi i kompromisi utjecali na suđenja za ratne zločine. Hartmann bavi se teškim pitanjima o tome kako međunarodni pravni sistem funkcioniše i koga zapravo štiti.
Florence Hartmann u svojoj knjizi “Krv realpolitike” ističe ključnu ulogu koju su zapadne sile, posebno Njemačka, Francuska, Velika Britanija i SAD, igrale u pregovaračkom procesu tokom rata u Bosni i Hercegovini. Prema Hartmann, postojale su sugestije da se enklave u Podrinju – Žepa, Srebrenica i Goražde – zamijene za drugu teritoriju u cilju udovoljavanja srpskim zahtjevima za etnički čistom i teritorijalno spojenom teritoriji na istoku Bosne.
Kada bosanski lider Alija Izetbegović i njegova vlada nisu pristali na takve prijedloge, odlučeno je da Ujedinjene nacije neće više garantirati zaštitu ovih enklava. Također, NATO podrška je povučena. Ove odluke su bili razlog za pad Srebrenice i tragične događaje koji su uslijedili. Kroz ovu prizmu, može se reći da je Srebrenica “poklonjena” Srbima.
Za vrijeme rata, Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) našla se pod ogromnim pritiskom i nije bila sposobna da oslobodi veći dio zemlje koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. SAD, kao ključni igrač u pregovorima, gurala je ideju da se teritorija pod kontrolom bosanskih Srba smanji sa 70% svede na 49% ukupne teritorije Bosne i Hercegovine uz zamjenu enklava.
Danas, s obzirom na političku i teritorijalnu dinamiku koja je nastala nakon rata, nije iznenađujuće što predstavnici Republike Srpske imaju glasan i samouvjeren stav, jer su tokom rata postigli većinu svojih strateških ciljeva. Tragični događaji iz ratne prošlosti Bosne i Hercegovine podsjećaju na važnost suvereniteta, samoodbrane i nepopustljivog zalaganja za pravdu i pravičnost.
Da nas dželati nikad više ne dočekaju nespremne da bi morali tražiti tuđu zaštitu!
Odlomci iz knjige:
“Velike sile su znale da se dešavaju masakri već 13. jula i da mlade žene bivaju silovane na putevima, pa i ispred baze UN-a.”
“Brzo su shvatile razmjere tragedije koja se odvijala u istočnoj Bosni i, uprkos intenzivnim konsultacijama, konačno su ipak odlučile da ne urade ništa kako ne bi ugrozile mirovni proces koji su same pokrenule nekoliko nedjelja ranije. Zvanično, upravo ih je nedostatak informacija ostavio nemoćnima u suočenju s barbarstvom koje je bješnjelo oko Srebrenica.”
“Za Mladića je njihova šutnja značila da se može baciti na istrebljivanje. Vijeće sigurnosti je 14. jula izdalo predsjedničko saopćenje u potpunoj suprotnosti sa stvarnom prijetnjom koja je visila nad životima hiljada srebreničkih muškaraca, mada su posjedovale informacije o događajima. Umjesto da jasno naznače s kakvom su se opasnošću ovi ljudi suočavali, velike sile su izražavale svoju duboku zabrinutost nad “izvještajima o teškim zlostavljanju i ubijanju nevinih civila i saznanjem da je blizu 4.000 muškaraca i dječaka silom premješteno” zahtijevajući njihovo oslobađanje.”
“Kako je priznao Alain Juppe, tadašnji francuski premijer,”svi smo znali da će muškarci biti uništeni ili, u najmanju ruku, da neće biti zarobljenika”…Rezolucija 819 iz aprila 1993, kojom je uspostavljena sigurna zona Srebrenica, već u svojoj preambuli aludirala na “rizik od genocida”, ako Srbi zauzmu eklavu.”
“Na sastanku u Bijeloj kući 18. jula američki potpredsjednik Al Gore pozvao je predsjednika Clintona da “ne pristane na genocid”.”
“Chiracovi napori da ubijedi svog američkog kolegu da mu pruži helikoptersku podršku za vojnu intervenciju (koja je u konačnici odbačena kao “nerealna”) jasno pokazuje da su evropski i američki lideri znali šta da očekuju kada je Mladić u pitanju.”
“Ubistva su bila naređena i počinjena s kliničkom efikasnošću, pod nadzorom srpskog vojnog rukovodstva, i uključivala su vojne i policijske jedinice iz ostalih dijelova Bosne, pa čak i iz Srbije.”
“Nakon što su odbile da brane enklavu, zapadne sile nisu smjele nipošto pokazati da nemaju ni volje da spase muškarce i dječake Srebrenica. Milošević je prihvatio igru i skoro svakodnevno primao Carla Bildta u Beogradu, sve do 19. jula – dovoljno vremena da se pogubljenja završe i buldožeri zatrpaju masovne grobnice.”
“Kad je 9. jula stigla naredba da se zauzme Srebrenica, srpskim vođama je bilo jasno da niko – ni bosanska vlada, ni velika sile, ni Ujedinjene nacije – neće doći da spasi stanovnike iz kandži njegovih krvnika. U njihovom viđenju situacije, to je bilo ravno prihvatanju posljedica; drugim riječima, dobili su dozvolu za ubijanje. Tako je put za poćinjenje genocida bio otvoren.”
“Genocid počinjen u Srebrenici bio je rezultat svjesnog izbora, a ne čin osvetničkog ludila, kao što tvrde srpske vođe i zapadne vlade, niti “lanca mržnje i šljivovice”, kako su to govorili neki vojni komandanti UN-a. Prije pokretanja napada na enklavu, srpski gospodari rata znali su savršeno dobro šta da rade sa 40.000 ljudi naguranih u Srebrenici.”
“13. jula, kada su pogubljenja postala sistematična a hiljade bošnjačkih muškaraca odvođene na stratišta, Radovan Karadžić i Nikola Koljević su na Palama izražavali optimizam. Uvjeravali su svoje pomalo skeptične posjetioce da “vjeruju da je kraj rata na vidiku” i da će on rezultirati “poboljšanim političkom paketom koji će Republici Srpskoj (entitet bosanskih Srba) dati elemente suverene državnosti unutar bilo kakvog bosanskog paketa do kojeg se u završnici pregovora dođe”. Bili su u pravu.”
